UZ 30. GODIŠNJICU TITOVE SMRTI (1980.-2010.)
Piše: LJUBO LALIĆ, prof., čelnik Antifašističkog savjeta Makarskog primorja
Tri su desetljeća od Titove smrti: na današnji je dan, 4. svibnja 1980., umro Tito. Dan je to za pamćenje svih mu suvremenika-suputnika. Srca se stegla, lica stamena, nacija u stavu ‘‘mirno’‘.
Posvuda: od Triglava do Đevđelije, od Srijema do Jadrana. I upravo iz našeg, hrvatskog Splita, s ‘‘Poljudske ljepotice’‘, Miroslav Lilić, s knedlom u grlu, nama i svijetu na ‘‘mali ekran’’ pušta najbolniju vijest: ‘‘UMRO JE TITO’‘. Te tri riječi su rekle sve. S derbija ‘‘Hajduk’’ – ‘‘Crvena Zvezda’‘, inače bučno navijanje, začas je u grobnoj tišini: suze, jecaji… - A onda?! – Iz 50.000 grla se spontano zaori: ‘‘Druže Tito, mi ti se kunemo…!’‘
Otišao je Tito. On , stoik-altruist, komunist-antifašist, vođ koji s čuke i bunkera a ne Kabineta, u ‘‘ratu Davida i Golijata’‘, kao pravi Prometej, pobjeđuje ‘‘nadčovjeka’‘. Izgovara veliko ‘‘NE!’’ Staljinu.
Oblikujući samo jedan jedini pluralni ‘’-izam’’ – samoupravni socijalizam – neće Istok, neće ni Zapad. Jer ‘‘bio je vođ kojeg bi mase slijedile i kroz paklena vrata…’’ (američki publicist Luis Hut). U oreolu petokrake i stijegu Partije, ispisa i zapisa jednu pravu heroiku slobodi.
Sve je ovo jedan sud, jedna Titova slika. I Tito međutim koliko i ostali, ima i svoj drugi, kritičkiji sud. On je naime u trilogosu, u jednovlasništvu, jednoklasju, jednoumlju. Uzeo ga je od Lenjina, Lenjin od Marxa, Marx iz srca Europe. Ali Tito je to učenje ipak prilagodio sebi, svojoj zbilji i na sceni (iz)gradio samo svoj put, svoju Jugoslaviju, koliko i Tuđman, njegov učenik i general, Domovinskim ratom, ovu Lijepu našu. Uz neke druge sjene, Titu se više prigovara na poraće: ‘‘seljačke radne zadruge’‘, otkupe, nacionalizaciju, Goli otok, Bleiburg, autokraciju, i , što je bio vječni prvi čovjek nacije.
Pa makar da je podosta toga i bilo nužnost, žalimo i osuđujemo ako je i Titovo vrijeme odnijelo i jednu jedinu, nevinu žrtvu… Nesporno je ipak jedno: u ukupnu opusu i korpusu Tito je velik bio. Svu je njegovu veličinu najbolje potvrdila njegova sahrana: jedino je to autentično u 1. epizodi Vrdoljaka ‘‘Tita’‘. Naime i Naser i papa Ivan Pavao II. su na sahranu doveli velik auditorij, veći od Titova. Ali, samo je i jedino Tito ‘‘prolio’’ najveće suze. A suze se ne daju tek tako glumiti…
Tito kod ‘‘Galebovih krila’‘, Podgora, 1962.
I s nama je Tito čak 5 puta bio: 1940.(Prva politička škola) , 1956. (počasni je građanin Makarske, kada prima i Mariju Grgasović, majku četvero palih partizana) , 1962. (potres i 20.-ti rođendan Partizanske mornarice) , te 1969. (proputovanje po Dalmaciji).
U ‘‘Kući cvijeća’’ i Kumrovcu i ovog svibnja ćemo se pokloniti Titu.
I, mjesto zaključka: bilo je časno živjeti s Titom. Jer, jedan jedini je Tito. Velik, veći od svih, najveći Hrvat, jedna posve antologijska ličnost, čovjek epohe, čovjek civilizacije. I svi će velikani još dugo, dugo čekati u predsoblju, da uđu u sobu , da dobiju njegov kod. Kritika Titu ‘‘da!’’ ali titocid ‘‘ne!’‘
Najkraće: Tito je najobljubljeniji primus homo nacije, ‘‘putnik ljubavi’‘, ‘‘putnik mira’‘, ‘‘građanin svijeta’‘. On, Tito, kao da se popeo na Parnas, kao da nas gleda s one najviše skale. U galeriji likova, u Aleji velikana, najbolje mu Župančičeva poema pripada:
‘’ Budućnost je vjera, ‘ko za nju umire,
uzdigne se u život, kad padne u smrt…’‘
Demokracija je da svatko ima svog idola: naš je Tito. Jer, s njime smo svi i kruh i ljubav imali. Da njega i Saveznika nije bilo ni nas ni Europe ne bi bilo. A kakav nam je scenarij danas i sutra, sudimo sami. Pravi je u uskliku: zaustavimo moralnu hipokriziju, u dijagnozi nađimo terapiju naciji!
U Makarskoj, 04.05.2010. Ljubo Lalić, prof.
